Tema 1 od 64· Temelji javne vrijednosti

Javna vrijednost

Javna vrijednost je vrijednost koju državna ili organizacija društvenog sektora stvara za građane kao cjelinu: ne samo izlazni rezultati koje proizvodi ili novac koji troši, nego je li društvo bolje jer ta organizacija postoji i jer je djelovala onako kako jest. „Strateški trokut” Marka Moorea iz 1995. standardan je test: javna inicijativa opravdana je samo kad je legitimna i podržana, sadržajno vrijedna i operativno izvediva, sve troje istodobno.

Zašto je važno

Vrijednost u privatnom sektoru razmjerno je lako izraziti cijenom: prihod minus trošak, o čemu presuđuju kupci koji mogu otići. Javna vrijednost nema ekvivalentan tržišni signal. Zatvorski sustav, porezna uprava i tim za zaštitu djece proizvode stvari koje građani ne mogu jednostavno odbiti kupiti, a „kupac” (porezni obveznik, počinitelj, dijete) često nije ista osoba kao politički nalogodavac koji odobrava proračun. Mooreova knjiga Creating Public Value: Strategic Management in Government (Harvard University Press, 1995.) daje disciplinu koja je nedostajala: menadžer bi trebao moći navesti (1) koju javnu vrijednost njegova inicijativa stvara, (2) odakle dolaze legitimitet i financiranje za to (ministar, vijeće, mandat, bespovratna sredstva) i (3) može li njegova organizacija to doista isporučiti s ljudima, tehnologijom i procesima koje ima. Program koji dobro prolazi samo na jednom ili dva kraka trokuta još nije opravdan, ma koliko dobronamjeran bio.

To je praktično važno jer većina neuspjeha softvera u javnom sektoru nisu tehnološki neuspjesi. Sustav može biti tehnički izvrstan i operativno izvediv, a ipak propasti jer u okruženju koje ga legitimira (ministri, nadzorni odbori, javnost) nitko zapravo nije želio ono za što se optimizira. Digitalna usluga Universal Credit i NHS-ov National Programme for IT u britanskoj literaturi o javnoj upravi navode se kao slučajevi u kojima su operativni i legitimacijski krak trokuta bili neusklađeni s krakom misije.

Matematika

Javna vrijednost je okvir, a ne formula, ali neodređene investicijske slučajeve strukturira u tri provjerljiva pitanja:

Test strateškog trokuta — nastavite samo ako vrijede sva tri:

1. Legitimitet i podrška: Tko je ovo odobrio i podržava li okruženje koje
   odobrava (zakonodavno tijelo, ministar, vijeće, odbor, javno mnijenje)
   to i dalje dok se resursi troše?

2. Javna vrijednost: Koje konkretno, opisivo dobro ovo proizvodi za
   građane ili društvo (sigurnost, zdravlje, prilike, povjerenje,
   pravednost) i za koga?

3. Operativni kapacitet: Može li organizacija to doista isporučiti s
   postojećim osobljem, tehnologijom, partnerima i pravnim ovlastima, ili
   uz vjerodostojan plan da ih stekne?

Slaba inicijativa obično zakaže na barem jednom kraku: tehnički izvediva, ali bez mandata (pilot dijeljenja podataka koji nitko nije odobrio); popularna, ali neizvediva (obećana digitalna usluga bez inženjerskog kapaciteta); ili odobrena i izvediva, ali bez vrijednosti (nadzorna ploča koju nitko ne koristi).

Primjer iz prakse

Lokalna vlast: digitalni tim vijeća predlaže alat za trijažu zahtjeva za stambenu naknadu temeljen na umjetnoj inteligenciji.

  • Legitimitet: kabinet vijeća odobrio je strategiju „digitalno prvo”, ali izabrani članovi odgovorni za socijalno osiguranje nisu izričito odobrili automatizirano donošenje odluka: to je praznina, a ne zeleno svjetlo.
  • Javna vrijednost: brža obrada (tvrdi se: s 10 dana na 2 dana) stvarna je vrijednost samo ako podnositelji zahtjeva nisu pogrešno odbijeni; tvrdnja o vrijednosti mora uključivati točnost, a ne samo brzinu.
  • Operativni kapacitet: vijeće ima jednog znanstvenika za podatke i nema proces nadzora modela, pa tvrdnja o rješavanju u 2 dana trenutno nije izvediva uz navedenu stopu pogreške.

Dva od tri kraka ne drže. Mooreov okvir kaže: ne nastavljajte u zadanom opsegu, prvo ishodite izričito odobrenje za automatizirane odluke i izgradite kapacitet nadzora, inače je „javna vrijednost” koju poslovni slučaj tvrdi fiktivna.

Središnja vlast: usluga internetskog podnošenja prijava porezne uprave ima snažan legitimitet (zakonski mandat) i snažan operativni kapacitet (postojeći tim pouzdano isporučuje), ali slabu javnu vrijednost ako je korištenje nisko jer se digitalno isključene (vidi digitalnu uključenost) gura u kanal koji ne mogu koristiti. Trokut otkriva ono što bi nadzorna ploča samo za isporuku sakrila.

Veza s programskim inženjerstvom

Javna vrijednost krovni je pojam pod kojim stoji cijeli ovaj repozitorij: vrijednost za novac daje test ekonomičnosti, učinkovitosti i djelotvornosti za pitanje jesu li resursi dobro iskorišteni; oportunitetni trošak u javnoj potrošnji cijeni što je još novac mogao učiniti; a dodatnost i mrtvi teret, istiskivanje i pripisivanje te kontrafaktualna analiza zajedno provjeravaju je li tvrđena vrijednost stvarna, a ne pretpostavljena. Za inženjere je strateški trokut koristan pre-mortem za svaku odluku o proizvodu u javnom sektoru:

  • Prije određivanja opsega značajke pitajte tko ju je odobrio i vrijedi li to odobrenje još: značajka izgrađena za ministra koji je u međuvremenu otišao možda je tiho izgubila krak legitimiteta.
  • „Možemo li to izgraditi” i „trebamo li to izgraditi” tretirajte kao doista odvojena pitanja; inženjerski kapacitet odgovara samo na treći krak trokuta.
  • Dokumenti sa zahtjevima proizvoda za javne usluge trebali bi izričito navesti tvrdnju o javnoj vrijednosti, a ne samo korisničku priču, jer vrijednost za korisnika i javna vrijednost nisu uvijek isto (vidi ishode naspram izlaznih rezultata).

Zamke

  • Tretiranje operativnog kapaciteta kao dovoljnog opravdanja. „Možemo to izgraditi” odgovara samo na jedan krak trokuta; timovi sa snažnom sposobnošću isporuke rutinski isporučuju stvari koje nitko nije ovlastio i koje ne stvaraju opisivo javno dobro.
  • Miješanje legitimiteta sa zakonitošću. Program može biti zakonit, a ipak mu može nedostajati politička i javna podrška potrebna da ga se održi kroz težu fazu isporuke; pravno pokriće nije isto što i mandat.
  • Pretpostavka da je javna vrijednost što god kaže ministarstvo naručitelj. Mooreov model traži da se tvrdnja o vrijednosti može provjeriti prema stvarnim interesima građana, a ne da je samo tvrdi financijer; inače se okvir urušava u samocertifikaciju.

Izvori